trenutak
trenutak je tako cudna stvar... ima ih mnogo ali ti samo neke zapazis... prosto se zadrze u vazduhu i osetis da ce ostati duze, a ne otici u zaborav bez pozdrava kao ostali... ostanu u tebi i cine te onakvim kakav jesi...
tako i ovaj... idem ja lepo i vidim ga... ja levo da ga mimoidjem, on zamnom... ja desno, on desno... levo... desno... i udari me... a branio sam se, da se zna... sta ces, njen pogled je bio jaci... zaustavio me u mestu i ukrao sve moje misli, i reci... kad to videh pokusah da pobegnem glavom bez obzira, ali se sapletoh na pramen njene crne kose... padoh... izdigoh se opet i nastavih da bezim gledajuci iza sebe, izgleda da sam joj pobegao... vratih ja pogled napred kad ono njene usne... nisam nikako mogao da ih izbegnem... utonuh u meko rumenilo njenih usana... one su mi sada dom, one su mi sada sve...
(svako ima svoju Marinu... :) )



